Završen projekt – Priprema i objavljivanje knjige Zvali su me Industrijska

Kako si saznao za djelovanje PK PartneRi i kako je uopće pala odluka da prijaviš svoj projekt na natječaj?

Za djelovanje Kluba saznao sam iz medija. Imam običaj pratiti lokalne vijesti, valjda mi je to navika iz prethodnih godina života, kad su nas izdresirali da redovito gledamo kompletne sadržaje večernjega TV dnevnika. Ili sam se možda sam izdresirao, pa sad prebacujem krivnju na druge. Rijeka nije velika sredina, sve bitne vijesti ionako brzo protrče do naših ušiju. A kad vidiš kako su dio vijesti i osobe koje su donekle poznate, eto povoda više da pročeprkaš po priči, ako ti se učini zanimljivom, i saznaš o čemu je riječ. Naravno da me vijest o osnivanju i djelovanju Kluba poduzetnika koji bi privatnim novcem podupirao kulturu zanimala. Učinilo mi se da to ovaj put možda neće biti podupiranje a la vulgaris, s neukusnim zahtjevima prema onomu kojem se nešto daje. Ili još neukusnijim modusima odbijanja, kakvih u našoj sredini zna biti. Da i ne spominjem standardne rodijačko-stranačke prakse, prema kojima se za „naše“ uvijek nešto nađe, bez obzira na jadnoću nečijeg projekta, a za one „druge“ nema ništa, ma kako sjajan projekt nudili. Osjetio sam u informaciji o klubu poduzetnika mogućnost nečega drukčijeg i nisam se prevario. Motivacije za javljanje na natječaj nije mi manjkalo. Uvijek nešto u svojoj radionici kuham, pa mi te vrste potpore treba.   

Kakva su uopće tvoja iskustva s natječajima? 

Nedobra. Osobno mi iskustvo kaže: ako želiš nešto ostvariti, zaobiđi natječaje i snađi se izravnim razgovorom s big bossovima, ma tko oni bili, u suprotnom ćeš upasti u močvarno blato. U tom blatu nudit će vam crkavicu s kojom ne možete ništa, a tražiti od vas enormno, vjerojatno zato da sami odustanete. Ili će vas jasno odbiti, pa da ne živite u iluzijama. Ako se nešto eventualno odobri, a vi prihvatite, birokracija će vas potom maltretirati izmišljajući prepreke, proizvodeći situaciju – pristani ili se povuci. Zadnjih godina učestalo je i uguravanje projekata u silne evaluacijske križaljke, da bi se tako navodno objektivno procjenjivalo, jerbo je to sada europski inn. A viđao sam što je i kako kriterij u tim križaljkama. U njima se najčešće miješaju kruške i jabuke, samo što ovdje nije riječ o kompotu. Mjerenje kreativnosti brojkama, zar nije sama ta ideja smiješna? Za knjigu „Zvali su me industrijska“ bit ću natječajnim iskustvima vrlo konkretan. Javljao sam se sedam-osam puta na natječaj kompanije Janaf, mislio sam donekle ozbiljne firme. Skupljao sam traženu dokumentaciju, ispunjavao obrasce i – gubio vrijeme. Niti jedan jedini put nisam dobio odgovor da su razmotrili moju prijavu, a kamoli odlučili podržati projekt. A on, vidi vraga, baš njima treba biti zanimljiv jer u knjizi se, pored ostalog, govori o počecima naftnog biznisa na Kvarneru. Netko tamo žestoko blamira firmu. Ali državna je, pa koga briga. Nije Janaf usamljen. U HEP-u su me uvjeravali kako na njihov natječaj nisam poslao svu dokumentaciju, dok im nisam dokazao suprotno, pa su me ipak pristali natječajno razmotriti. A to znači ništa drugo do potom odbiti, pokriveni legalnim postupkom. Ali, da se ne bismo krivo razumjeli, ima i drukčijih primjera. To su najčešće oni u kojima kucam ravno na vrata big bossovima. Šteta što je to prečesto jedini način za dolazak do cilja, ali znamo gdje živimo.

Kakvo je iskustvo bilo predstaviti svoj projekt, knjigu “Zvali su me Industrijska” programskom vijeću?  I jesi li se nakon toga više ili manje nadamo da ćeš dobiti sredstva za sufinanciranje knjige?

Veselilo me izaći pred okupljene poduzetnike u vijeću i kazati koju o knjizi. Čak toliko da me voditelj skupa, dobrodušni Jakov, morao upozoriti kako dodijeljeno mi vrijeme te večeri ima neke svoje zakonitosti. Znao sam kako s vremenom stoje stvari na licu mjesta, ali sam računao na to kako će okupljeni prepoznati moju strast i iskrenu energiju koju sam uložio u projekt. Kako će prepoznati uloženi višegodišnji trud koji mi daje vjerodajnice da izađem bez kompleksa pred okupljene i kažem: „Ljudi, to je to, stojim iza ponuđenog u cijelosti, nema nikakvog blefa“. To je bio rock’n’roll trenutak. A reakcija prisutnih? Ma, da se ne lažemo, osjetio sam odmah da ih imam uza se. Ne traži u mojim riječima prepotenciju nego samo svijest o pošteno odrađenom zadatku.

Puno znaš iz prošlosti našeg grada. Imaš li neke spoznaje, informacije o filantropiji stare Rijeke, o ljudima koji su svojim dobrim djelima omogućili razvoj grada, npr. poput gradnje Trsatske čitaonice i sl.? 

Primjera ima, naravno. I to ne baš malo. Sjetimo s braće Branchetta, grofice Kiss, Milutina Barača, nadvojvotkinje Clotilde etc. Počesto imam dojam kako su u neka druga vremena bolje situirani Riječani bili mnogo više filantropski nastrojeni od današnjih. I u tomu iskreniji. Mada i tu postoji objašnjenje. Živjeli smo i još uvijek živimo u vremenima s posljedicama društvenog prevrata devedesetih. U prevratnim situacijama uvijek na površinu izađu oni kojima nije do zajedničke koristi, nego isključivo do osobne. Raspad kolektivnih pravila omogućuje izlazak na pozornicu razne zvjeradi, koja u uređenim društvima sigurno ne bi mogla dobiti priliku postati nešto formalno drugo od onoga što suštinski jest. Kako od takvih očekivati nešto dobro? Znamo da su Glembajevi krenuli kao razbojnici i ubojice, a od takva mentalnog sklopa teško se maknuti i kad se uspnete na društvenoj ljestvici. No, pustimo to, ovo pitanje vodilo je u drugom smjeru. Držeći se njegove niti, evo prijedloga – neka ono bude poticaj da se sustavnije pozabavimo filantropskom poviješću grada na Rječini. Ona se dosad nije istraživala, osim parcijalno, a mogla bi biti silno zanimljiva. Bome i vrlo poticajna.   

Možemo li graditi brend grada i njegove kulturne baštine pričom o filantropiji? Ujedno tako lakše stvarati nove riječke mecene i filantropiju?

Naravno da se može. Samo, ne treba smetnuti s uma realnost. Živimo u doba grabežnog kapitalizma, u nas dodatno udruženog s hajdučkim mentalitetom tipa „tko je jamio, jamio“. Zato kulturne standarde, uključujući filantropske, nije jednostavno graditi. Ali su oni upravo zbog toga još važniji nego što nam se to čini. Nema druge do kontinuirano vjerovati kako filantropija ima smisla i u takvim okolnostima. Ako ne zbog nas, a ono zbog naše djece. Ta nećemo im valjda ostaviti u naslijeđe svijet takav kakav je trenutačno. Svaki čin dobra poziv je da se nadovežemo novim činom dobra.

Vrlo si plodonosan autor, imam dojam da stalno nešto stvaraš, pišeš, sudjeluješ u nečemu.  Što se novoga krčka u tvojoj stvaralačkoj kuhinji?

Već nekoliko godina skupljam glazbene snimke s riječke rock-scene šezdesetih i planiram objaviti CD-box naslova „Riječki prvi val“. Bio bi to pandan sada već uistinu povijesnom CD-boxu „Riječki novi val“, na neki način jednako povijesno značajan. Mi u Rijeci još uvijek nismo svjesni važnosti pionirske generacije ovdašnjih rockera, oni su ucrtali Rijeku kao važan pojam u povijesti europske pop-kulture. Rijeka ima kronološki prvu rock-scenu u socijalističkom dijelu Europe, što je međunarodno itekako zanimljivo, a tomu valja dodati i srednju Europu. Godinama istražujem tu temu, objavio sam o njoj knjigu, usput budi rečeno rasprodanu, a sada želim napisanim riječima i fotografijama dodati ono što glazbu čini glazbom – tonove. Ima tu  nepoznatih bisera, zagubljenih snimki, naravno i uzornih studijskih zapisa. Bit će valjda i to jednom objavljeno. Za pjesmu se, uostalom, uvijek vrijedi boriti. A ja sam horoskopski bik, ne odustajem tek tako.